Jutro šesti maj.1992.godine, osvanulo je nekako neobično tiho bez rafalne paljbe sa desne strane rijeke Brke. Jutarnju tišinu, odjednom je prekinula nekakva graja s polja, nekakvo komešanje, žamor i lavež tetkinog psa, Njemačkog ovčara Rexa. Tetkin muž i moj otac otišli su na ulazna vrata da vide šta se dešava. Čim su otvorili vrata začuli su se razni povici, psovke i naređujući glas da svi izađu iz kuće u dvorište. Moja majka, sva plašljiva uzela me za ruku čvrsto držeći i rekla „sine, ne odvajaj se od mene šta god da se desi“. Izašli smo napolje, a u dvorišu je bilo mnogo ljudi, iako mali shvatio sam da je su u pitanju vojnici kakve sam do tog jutra gledao samo na televiziji. (Tad nisam znao zašto su došli, ali godinama poslije shvatio sam da su željeli da nam nanesu zlo, bol, patnju samo zato jer smo drugi i drugačiji, zato jer se drugačije zovemo i zato jer se drugačije Bogu klanjamo, zaboravili su da smo svi isti klanjali il' se krstili). Tetkin Rex, nepomično je ležao u svom boxu u velikoj crvenoj bari, bila je to krv, ubili su ga pomislih. Vojnici su nešto govorili mom ocu i tetku, a jedan vojnik je galamio i naređivao da svi izađemo na ulicu ispred dvorišta, a na ulici je već bilo dosta ljudi, tetkine komšije. Ja sam u jednoj ruci držao svoju igračku, mali plavi autić, a drugom rukom se držao za mamu koja je bila uplašena više od mene. Naređeno nam je da krenemo niz ulicu, niz Kolobaru (ulica pored današnjegobdaništa Evlad), a meni je ta ulice ostala u sjećanju kao nizbrdica i koliko god puta danas prođem tom ulicom ona mi je i dalje nekako nizbrdo. Došli smo ispred Sarajevske banke, a vojnici su i dalje galamili i svako malo psovali. Ispred su već čekali autobusi, a nama je naređeno da u autobuse uđu žene, mala djeca i stariji ljudi, moj otac nije smio ući u autobus. Razdvojili su nas na tako okrutan način, nisu mi dali priliku ni da se pozdravim sa svojim ocem. I danas tražim oca u svom pogledu kad god prođem pokraj Sarajevske banke, čekam da izađe iza ćoška i tako već punih 29 godina, mog oca nema. Rekli su mi da je ubijen odmah toga jutra preko puta ispred stare Velme, gdje je i radio. Ali eto ja im ne vjerujem, ne želim vjerovati u sebi se i dalje nadam da će doći, da će se jednog dana pojaviti baš tamo gdje su nam se pogledi sreli te 1992.godine. Vrijeme nezaustavljivo teče, približava se još jedan maj 29 po redu, a ja i dalje čekam, čekam pravdu, čekam neko pomirenje koje je poznato samo meni, čekam bolje sutra i novi dan kad ćemo se ponovo sresti. I ove godine bacit ćemo ružu sa Savskog mosta za sve nevino ubijene civile, ali šta poslije toga....
Meni će biti isto, otići ću kući i ponovo čekati, možda navrati bar na kratko. Čekat ću ga i pored gradskog sata, gdje je otac nekad čekao moju majku, sat se vratio možda će i moj otac. Moj otac živi u meni, živjet će dokle god ima mene, ja se neću umoriti čekajući i čuvajući uspomenu na moga oca od zaborava. Karakter mi ne dozvoljava da odustanem, ne umijem ja to, znam srest ćemo se opet moj otac i ja, možda ne uskoro, ali znam da hoćemo na nekom ljepšem mjestu bez mržnje i ljudske zlobe.
Tvoj Aga...