Menu

VODORAVNI 3 I 7748

Roditelji, kuda idemo? Istaknuto

slika za tekstVeć nekoliko dana javnost ima priliku da prati slučaj mladića koji je otišao da proslavi Novu godinu u Srbiju, ni ne sluteći da će mu to,vjerovatno biti i posljednja Nova godina. Ne ulazeći u sam tok istrage, ono na šta se želi fokus staviti jeste roditeljski odnos prema vlastitoj djeci.

 


Obzirom da se popularizovanjem društvenih mreža stekao uvid u svačiji život, uspjeh, postignuće, i sva događanja (đačke knjižice pod obavezno) u nečijem životu, kod čovjeka se počela razvijati zavist ili potreba za uparivanjem ili upoređivanjem. Svjedocima smo svakodnevno da se nerijetko ljudi javljaju stručnim licima jer ne mogu da se izbore da ovim stvarima, iako je stvarno stanje daleko od one plasirane uljepšane i prikazane slike. U borbi sa nadmetanjem, prateći gradske i seoske trendove, skrećemo pozornost sa jako važne stvari a to je odgoj vlastite djece.

 

U radu sa srednjoškolcima, a i njihovim roditeljima,svako ko radi s djecom ima priliku da sudjeluje u jednoj strašnoj pojavi a to je roditeljsko neprihvatanje vlastitog stanja u kojem je njihovo dijete zapalo. Kada se roditelji i pozovu na razgovor, i nerijetko se upute na testove za narkotike, ispostavi se strašnijim to što će sredina da kaže od same nevolje u koju je dijete zapalo. I nerijetko se djeca prepuste toj pošasti, iz koje rijetko ko izađe neokrznut. Nije popularno upuštati se u rješavanje vlastitog života, priznati sebi da smo kao roditelji napravili propust, ali je popularno ,,označiti“ se na nekoj atraktivnoj destinaciji, čim kupimo novi komad gardarobe, najmeštaja odmah obaviti nebismo li nahranili vlastitu potrebu za odobravanjem i prihvatanjem sredine. U šta smo se pretvorili? Kuda idemo? U šta se pretvaramo? Žrtvujemo živote vlastite djece, utapajući svoj propust kao roditelja, da bismo se predstavili u što ljepšem svjetlu tamo nekim ljudima, koje uopšte ne zanima ništa osim percepcije drugih o svom životu...

 

Ono što je jasno jeste da roditelji, ali i društvo radije prihvataju da zažmire na vlastiti neupjeh u roditeljstvu, i propust u istom, nego li da se pozabave životima djece, provodeći vrijeme s njima i usmjeravajući ih na pravi put, istovremeno skraćujući vrijeme za obasipanjem društvenih mreža uljepšanim fotografijama iz vlastitog života. Roditeljsko zatvaranje očiju, kao i roditelja s početka priče je strašno, jer pretežno kasno bude kada nam dođe na naplatu vlastiti propust. Ne želeći obezvrijediti bol roditelja, i ne želeći nikom da doživi sudbinom ovog mladog bića, ali i roditleja, namjera je apelovati roditeljima da se na vrijeme uključe u živote svoje djece, pozabave njihovim afinitetima, prate razvoj, budu tu za svoju djecu, ukoliko nisu u stanju izboriti se samostalno sa novonastalom situacijom, obratiti se stručnim osobama za pomoć, ne ustežući se i ne gurajući problem pod tepih, usmjeravaju ih u dobre pravce, dok nam se nije dogodilo nešto za šta će nam biti kasno kada otkrijemo.

 

mr.sc. Edina Osmić-Šadić, psihoterapeut pod supervizijom

Copyright (c) 2006-2020 portal InfoBrcko.com Sva prava zadržana. Sadržaji objavljeni na portalu InfoBrcko.com se mogu prenositi uz obavezno navođenje izvora i linka na orginalni tekst. info@infobrcko.com