Pedeset godina- nekad i sad (birvaktile i jako) ^Istaknuto

Tradicija se nastavlja. Pedeset godina je pola ere, zar ne?

Pamtim jednu anegdotu iz drugog osnovne. Učiteljica Dobrila je, ne znam kako je ta riječ pomenuta te davne 60-e proteklog vijeka, pričala i objašnjavala je ,pa upitala – Zna li, da vas čujem, neko od vas, šta je tradicija?

Moj drug R. je munjevito digao ruku i podviknuo – znam ja! A onda je uslijedilo objašnjenje koje dosljedno prenosim: – Tradicija su pantole! (to su inače i tada bile pantalone ali smo mi bili seljačka djeca!). U razredu tajac i uz osmijeh pitanje učiteljice, kako pantalone?

-Znate, nije se dao zbuniti moj drug R, ja sam prije dva dana poderao tradiciju. Očeve pantole majka prepravila pa ih je nosio stariji brat kad je bio mali, ostale one i meni da ih nosim kad se igram, a ja se penjao na drvo da podjalovim svračije gnijezdo i poderao to što je trajalo dugo i prenosilo se s oca na sina pa onda na drugog sina. To znači, pantole su tradicija, objasnio je, a onda smo svi pukli u smijeh a učiteljica je pomilovala R. po glavi, pohvalila ga i nastavila umiljatim glasom da objašnjava kako je R. pomalo u pravu, ali ne baš sasvim.

Eto, tradicionalnih 50 godina 40. Susreta pozorišta u Brčkom su ponos, prije svega Brčaka koji su, prenoseći s generacije na generaciju, čuvali te „pantole“ u kojima im je bilo lijepo i ugodno, onoliko koliko su umjeli da nadrastu i materijal i šavove po kojima su ponekad sami, a ne rijetko i od „majstora sa strane“, cijepane pa krpljene i prošivane, i po mjeri i iznad mjere. Kako tako – i ovog oktobra, mi koji dočekujemo goste iz velikog broja pozorišnih i kulturnih centara, komšije i prijatelje iz gradova i opština našeg regiona koji vole pozorište i poštuju napore domaćina Susreta da ih organizuju na vrhunskom umjetničkom i po mnogo čemu (pratećem) zavidnom nivou, s radošću smo obukli te „pantole“ i nosićemo ih narednih devet dana.

Tradicija je tu, nesporna u mnogo čemu fundamentalnom za opstojnost i ustrajnost u nečemu što ljude u zajednici čini stamenim, stabilnim i ponosnim, požrtvovanim i otvorenim za sve dobronomnajerne koji u goste dolaze (ili su samo u prolazu), ali, tu je i da se mijenja, dopunjuje i nadgradi, oplemeni i obogati, obuče u novo ruho i, svakako, one „pantole“ po istoj mjeri, a šivene od novog materijala. Tako je bilo nekad (birvaktile!) i sada je (jako!), a zahvaljujući u Brčkom uvijek spremnih i brojnih amatera (volontera) i profesionalaca koji rade u kulturi i za kulturu. I ma koliko bili kritički nastrojeni prema brčanskim vlastima za tih pola vijeka, Susreti su (gotovo bez izuzetka) uvijek bili prihvaćeni i podržani kao nešto što ovaj mali grad na Savi, sjevernoj kapiji BiH, čini poznatim i prepoznatljivim. Do skora kao manifestacija u okvirima BiH, od nedavno (tradicija u nadgradnji!), regionalna i oplemenjena po širini i po dubini, repertoarski prije svega. Nije ta promjena bila nimalo laka: uvijek postoje stereotipi i uskogruda promišljanja u kojima su lični i drugi mahalski interesi iznad kolektivne svijesti o boljem i kvalitetnijem, ali, na sreću, i uporni inovatori i ljudi koji vide puno dalje od komšinske tarabe i spremni su da prepoznaju i prihvate bolje od sebe s neskrivenom željom da to bolje vide, čuju, i uče kako ga dograbiti i ukomponovati u svoj napredak. Taj iskorak iz okvira BiH u reginalnu manifestaciju je za one prve bio bolan jer je valjalo prihvatiti da od nas ima i boljih, a ovi drugi koji su „sašili pantole od novog materijala“ nisu se ponašali kao pobjednici: nastavili su s upornim radom a vrijeme je brzo pokazalo da je tradiciju potrebno mijenjati ako ta promjena ne ruši sistem već promjenom poretka čini i nju i ljude koji je slijede i njeguju, zadovoljnijim i duhovno obogaćenim .

Eh, mnogo je i toga što su inovacije uskratile pozorištima – glumcima i pratećim službama u predstavama, ali i novinarima, kritičarima, volonterima, gostima i drugim akterima „sporednih uloga“. Nema više „derneka“ o trošku domaćina poslije svake predstave, nema pijanki do zore i neizbježnih malih, ali ružnih i svakako nepotrebnih incidenata koji ne priliče ni događaju ni ljudima koji ga priređuju i realizuju. To je dobro, ali pomalo i nedostaje jer se izgubio onaj poseban „šmek“ tih sjedeljki, analiza i rasprava, šale i komedije, stvaralačke svađe i prekora, iskrenih ispovijesti poslije nekoliko čašica viška, sukoba i pomirenja, udvaranja, pjesme, ranozorske šetnje do savske obale na kojoj se rigalo i plakalo i u ogledalu vode koja je oticala i nosila sve tajne noći, tražilo opravdanje…

Nekad (birvaktile!) su okrugli stolovi o predstavama bili krcati publikom koja je u neposrednom kontaktu s akterima imala čast i zadovoljstvo da iskaže impresiju i pita, dobije odgovor i polemiše. Sve to se pretvorilo (nakon obnove Susreta) u nešto sasvim drugo i drugačije. Zamorno i kliširano (gotovo bez prisustva publike!), često uz zloupotrebu (političku ili ličnu, manje je važno), pa je ta tradicija sada (jako!) odbačena. Sašivene su nove „pantole“ i razgovori o susretima i predstavama preneseni su u drugu – savremenu formu, dostupnu najširoj javnosti.

Izdavačka djelatnost Susreta je fenomenalna. Suvišno je i gotovo nemoguće pobrojati sve objavljeno i ukoričeno, naročito za desetak godina unazad, ali to je fundus koji će istoričarima pozorišne umjetnosti i ove manifestacije ostati kao neprocjenjivo blago. Dio te priče je i ovaj štampani bilten koji, bez obzira na sve elektronske i druge novotarije, ostaje obilježje Susreta i što je naročito zanimljivo – čuva se u pozorištima i među glumcima i gledaocima. Zato je i naša odgovornost za svaku objavljenu riječ izuzetno važna.

Na kraju ovih nekoliko opservacija iz ugla savremene zbilje a u „pantolama“ mog druga R. iz drugog osnovne, ostaje nam uživanje u danima pred nama i izabranom repertoaru koji je ograničen prostornim i tehničkim mogućnostima našeg Doma kulture. I nada da će i ove godine ponovljena rečenica prvog čovjeka izvršne vlasti da je ovom gradu potrebno i pozorište i objekat koji traži manifestacija kakvi su Susreti, napokon dobiti i prve, makar i dugoročne odluke za krojenje „pantalona od novog materijala“.

Piše: Novak Tanasić

Foto: Dragan Deanović