PRAHISTORIJSKO DOBA 

Ljudi su se u dalekoj prošlosti pretežno naseljavali u blizini šuma, rijeka te na padinama planina. U brčanskom kraju osim rijeke Save postoje još i rijeke Brka, Tinja, Lomnica, Srnica i Lukavac. U neposrednoj blizini navedenih rijeka pronađeno je mnoštvo predmeta koji govore o životu naših predaka. Osim predmeta od keramike, bakra i željeza pronađeni su i drugi predmeti potrebni za svakodnevni život. Pronađeno je različito oružje i oruđe, nakit, kameni žrvnjevi, bakarne igle i britve, strojevi za tkanje, sjekire, bodeži, novac i dr. Svi ovi nalazi svjedoče o tome da je ovaj prostor bio naseljen još od davnina. 


ILIRSKO DOBA 

Pokrajina Illyricum je zauzimala ogromna prostranstva od Albanije do Slovenije. U tadašnjoj su Iliriji živjela mnogobrojna plemena, koja su imala više rodova, a rodovi centurija. Iliri su bili dobri lovci i hrabri ratnici, bili su visokoga rasta i nešto tamnije puti. Uz rijeku su Savu živjela ilirska plemena Breuci, Oserijati i Kolapijani. Breuci su živjeli uz donji tok rijeke Save tj. na području bosanske (brčanske i oraške) i slavonske Posavine, te uz rijeku Dravu (na području Osijeka). Ova plemena su se najčešće bavila lovom i ribolovom, a po potrebi su bili i ratnici. Breuci su često ratovali protiv Rimljana, osobito nakon uspostavljanja rimske vlasti u Iliriku. U ratovima Breuka protiv Rimljana isticao se breučki vojskovođa Baton. O tim je događajima svjedočio i Strabon koji je zapisao da je u tome ratu poginulo mnogo naroda te da je zemlja Ilirik bila jako devastirana. 


RIMSKO DOBA 

Godine 27. p.n.e. rimski car Oktavijan August dovršio je okupaciju i osvojio čitav Ilirik, tj. područja između rijeka Save, Drave, Drine i Dunava i južno sve do Jadrana. Zbog strateških i ekonomskih razloga Rimljani su u osvojenim krajevima gradili vojne utvrde, nove gradove, te nove prometnice. Jedna od tih prometnica je prolazila upravo kroz Posavinu. Na dionici pokraj rijeke Save, izgrađena su tri grada: Saldae (Brčko), Ad Bassantae (Bosanski Šamac) i Servitium (Bosanska Gradiška). Rimski grad, utvrda i naselje pod nazivom Saldae se prvi put spominje 2. godine p.n.e. Početkom se 1. stoljeća nalazio točno na granici dviju rimskih pokrajina - Panonije i Dalmacije, a kasnije je pripadao pokrajini Panoniji, jer im je granica pomaknuta nešto južnije. Bio je to prvi grad u bosanskoj Posavini na prometnici koja je povezivala Sirmium (Srijemsku Mitrovicu) i Salonae (Solin). Na brčanskom području se račvala u dva kraka. Jedan je dio išao neposredno uz rijeku Savu i povezivao gradove Saldae (Brčko) i Ad Bassantae (Bosanski Šamac). Prolazio je uz područja današnjih naselja: Crkvište (Plazulje), Krčevine (Vučilovac), Vidovice, Dvorine (Kopanice), Gradić (Matići), Nenavište (Tolisa) i Trgovište (Donja Mahala). Drugi je dio prolazio nešto južnije kroz područje na kojemu se danas nalaze sela Donji Rahić, Ulice, Vukšić, Jagodnjak, Poljaci, Dubrave i Hrgovi. Postoji nekoliko objašnjenja za naziv Saldae (čita se salde). Najzastupljenije je ono da potječe od latinske riječi za sol, jer na latinskome jeziku riječ sal (-is, m) znači kuhinjska sol. Naziv Saldae bi mogao označavati mjesto gdje se trguje-prodaje sol, a dokaz postojanja rimskoga grada Saldae su ostatci rimske kanalizacije u Brčkom. 


SLAVENSKO DOBA 

Nakon raspada Zapadnog Rimskog Carstva, ovi krajevi su kratko vrijeme pripadali državama istočnih Gota, a zatim Avara. Za vrijeme kneza Trpimira pripadala je Bijeloj Hrvatskoj, te Posavskoj Hrvatskoj (knez Ljudevit Posavski, knez Braslav). Propašću Posavske Hrvatske 822. godine bosanska Posavina je došla pod franačku vlast. Franke će početkom 10. st. protjerati Mađari i pokušati zauzeti krajeve južno od Save, ali ih u tome sprječava hrvatski kralj Tomislav. Njegovom smrću dolazi do čestih promjena gospodara, bili su to nekad hrvatski kraljevi, Bizant, Bugari, Mađari itd. Od 949.-960. godine Posavinom vlada srpski knez Časlav Klonimirović. Kasnije bos. Posavina pripada Slavoniji kao dio hrvatsko-ugarske kraljevine. Od godine 1154.-1183. Posavinom vlada bosanski ban Borić rodom iz Grabarja kod Slavonskog Broda. Titulu bana Usore, pa tako i bosanske Posavine je dobio od ugarskog kralja kao znak zahvalnosti za borbu protiv bizantskih vladara. Krajem sedamdesetih godina 12. stoljeća Ugarska ponovno okupira bosansku Posavinu. Nakon njih vlada slavni bosanski ban Kulin (1180.-1204. g.). Od 1233.-1249. godine Posavinom vlada bosanski ban Matej Ninoslav koji je na ovom prostoru 5 godina ratovao sa Mađarima. Sljedeći ban Usore (u čijem sastavu je i Posavina) 1272. postaje Henrih Gisingovac. Bosanska Posavina je od 1273. do 1319. u sastavu Ugarske. U ruke bosanskih banova Usora opet dolazi 1324. godine (ban Stjepan Kotromanić). 1377. godine krunidbom Tvrtka I. Kotromanića Bosna postaje samostalna kraljevina te on preuzima vlast nad Posavinom. Nasljednici Tvrtka I. nisu imali vojnu snagu kao on pa ovaj prostor zauzimaju hrvatski plemići Šubići, a oni ga darivaju bosanskim plemićima Hrvatinićima. Krajem 14. stoljeća bosanskom Posavinom vladaju hrvatski plemići Gorjanski. Posavina je stoljećima bila poprište razaranja za vrijeme bosansko-ugarskih ratova. Godine 1408. je ponovo zauzima Ugarska te je ona idućih 120 godina u sastavu hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Prema pisanim izvorima iz 14. stoljeća na brčanskom prostoru je postojalo više naselja (katoličkih). Kao najstarija se spominju Bili Potok, Pćelić, Korenita, Štrepci, Gornja Skakava, Zovik, Boće, Bodežište (Boderište), Donji Rahić, Gorice, Gornji Vukšić, Trnjaci, Hrgovi, Brezovo Polje, Brka (selo), Dubrave, Novi itd. Osim ovih naselja u 14. stoljeću postojali su i franjevački samostan u Gornjoj Skakavi i samostan „locum Bustonicae“ (Bukovica). U to doba je u sjeveroistočnoj Bosni bilo 10 samostana i 12 župa. Hrvatski ban Nikola II Gorjanski, u čijem je privatnom vlasništvu bilo ovo područje, godine 1428. naselje Barka proglašava gradom (današnje Brčko). Ispravan naziv je Brka, ali su franjevci često griješili i pisali Barka. Za razliku od franjevaca Turci ga nazivaju Brčki , a Austrijanci Brčka. Nakon Gorjanskih vladaju plemići Morovići, potomci hrvatskog bana Ivana Morovića. Godine 1463. turski je sultan Mehmed II. Osvajač srušio bosansko kraljevstvo. Iste godine hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin uz pomoć Stjepana Hercega oslobađa neke dijelove Bosne od Turaka. Tada je oslobođena i bosanska Posavina koja je pripala srebreničkoj banovini. Godine 1528. hrvatsko-ugarski kralj Ferdinand dobiva obavijest da Turci spremaju napad na gradove Morović, Brčko, Nijemce, i Virgrad kod Otoka. Zato 4.6.1528. godine iz Ugarske naređuje bivšem hrvatskom banu Ivanu Karloviću da pomogne u obrani ovih gradova. Turci su napredovali iz Srijema te preko rijeke Drine. U ljetu 1529. godine Barka pada u turske ruke. 


TURSKO DOBA 

Nakon okupacije grada Barke Turci su obnovili staru rimsku utvrdu na ušću rijeke Brke u Savu i u nju smjestili svoje graničare, tur. ulufedžije. Hrvati u vrijeme turske okupacije masovno odseljavaju u Slavoniju, a u Posavinu se doseljavaju muslimani, Srbi i Vlasi iz Podrinja i Srbije. Starosjedilačko stanovništvo se sve više razrjeđivalo, već u prijelaznom razdoblju nestala je polovica katoličkih crkava, a u narednim godinama gotovo većina stanovništva. U turskim izvorima izričito piše: "Nevjernici (kršćani) su se podigli sa svojih staništa i nastanili se sada kojekuda." Turci su izgradili drvenu džamiju poznatu pod nazivom „Carska džamija“, ili „Atik džamija“, a u novije vrijeme je poznata pod nazivom „Savska džamija“. Katoličku crkvu nisu odmah porušili. Turci grad nazivaju Brčki, a uzvišenje pokraj Save „Brčki brijeg“. Godine 1548. su izgradili tvrdi put od Brčkog do Tuzle preko planine Majevice. U upravnom pogledu tvrđava Brčko pripadala je nahiji Koraj, u sastavu zvorničkog sandžaka. Grad Brčki je početkom 17. stoljeća imao popločane ulice i dva javna kupališta. Bilo je oko 150 kuća, tri džamije i jedna katolička crkva. Osvajanjem Slavonije i stvaranjem tamošnjih gradova i utvrda odlijevalo se bosansko stanovništvo sve tri konfesije tražeći u novoosvojenim područjima bolju egzistenciju. U bosansku Posavinu doseljavaju se sada novi stanovnici, i to iz okolice Tuzle, srednje Bosne, Hercegovine i južne Hrvatske. U vrijeme Bečkog rata (1683.-1699.) oslobođeni su veliki dijelovi od Turaka. U julu 1688. godine austrijska je vojska zauzela Brčki. Muslimansko stanovništvo iz Mađarske, Slavonije, Srijema, Like i Dalmacije bježalo je u Bosnu, Hercegovinu i Srbiju, a kršćansko stanovnuštvo iz Bosne i Hercegovine prelazilo je u novooslobođene krajeve. Za vrijeme ovog rata u BiH je uništeno 70% samostana, odselilo se preko 80% katoličkog stanovništva da bi u BiH ostalo samo oko 20 000 katolika. Novi rat od 1716.-1718. godine nije zaobišao brčanski kraj. Brčko i bliža okolica od 1718. do 1739. godine bili su pod Austrijom. Jedan austrijski izvještaj iz tih godina bilježi kako je Brčko imalo popločane ulice, da je džamija ostala neoštećena, kako u tom kraju ima mnogo šljiva, ali ne i drugog voća, kako su se tu nastanili uskoci, tj. nekadašnje izbjeglice iz Bosne te kako zemlju obrađuju stanovnici iz Gunje i Rajeva Sela. U to se vrijeme oko stare utvrde u gradu razvija naselje pod nazivom „Brčka varoš“. Turci ponovo vladaju od 1739. g., a u Brčkom su se ponovno naselili okolni muslimani. U Brčkom je 1740. godine izgrađena palanka. Napravljena je od drvenih oblovica, pruća i blata, a imala je i drveni toranj (tur. čardak). Utvrda je bila opasana kanalima ispunjenim vodom (tur. hendeci), koji su služili kao dodatna zaštita. Brčko je tada u sastavu tuzlanske kapetanije. Palanka je postojala sve do 1804. godine, a službeno je ukinuta 1833. godine. Tijekom 18. stoljeća u brčanski kraj se doseljavaju Srbi iz Podrinja i Srbije. Početkom 19. stoljeća u Brčkom se grade različiti objekti, a u samome mjestu nastaju nova naselja: Varoš, Kolobara, Atik mahala i Karanfil mahala. U oktobru 1858. godine u bosanskoj Posavini je došlo do sukoba između turske vojske i srpskih pobunjenika. Hrvati su u toj pobuni sudjelovali u manjem broju jer su ih svećenici odvraćali od toga. Nakon pobune Turci su popalili sva pravoslavna naselja u okolici Orašja i neka naselja u brčanskoj okolici. Godine 1868. Brčko je novom cestom povezano sa Bijeljinom. Već tada Brčko postaje ekonomsko i kulturno središte bosanske Posavine. Zbog povećanog prometa i trovine između Brčkog i Austrije, Austrija svoj konzulat iz Tuzle prenosi u Brčko. Godine 1864. otvorena je prva pošta (tur. posta hane). 1869. godine uveden je telegraf. Turska je svoju vlast u ovim krajevima održala sve do jula 1878. godine kada ju je austrijska vojska istjerala iz Brčkog. 


AUSTRO-UGARSKO DOBA 

Vojni pohod na BiH pod zapovjedništvom generala Josipa Filipovića započeo je 29.7.1878. godine. Vojska je u brčanski kraj ulazila iz dva smjera: od Bosanskog Šamca preko Orašja i od Dubrava preko Vukšića i Ulica. Dio stanovništva (uglavnom muslimani, ali i nešto pravoslavaca) je pod vodstvom Mehmed-bega Čerimagića i Nike Ristanića pružao otpor sa oko 600 dobrovoljaca. Do sukoba s austro-ugarskom vojskom došlo je 16.9.1878. godine kod sela Lončari i Krepšić, odakle su se branitelji morali brzo povući. Austrougarske trupe zauzele su brčanski kraj 17.9.1878. godine i stavili ga pod vojnu upravu. Po selima u kojima su vođene borbe bilo je više mrtvih i ranjenih nego li same vojske. Od okupacijske vojske je zbog slabe obaviještenosti stradao i dio civilnog kršćanskog stanovništva, jer su i njih zbog slične nošnje smatrali muslimanima, pobunjenicima. U gradu je tada osnovana tzv. etapna pošta (privremena vojna pošta) za potrebe vojske. U Austrijsko se vrijeme grade značajni objekti, razvija se promet roba i ljudi sa zapadnom Europom, trgovina je u ekspanziji, ugostiteljstvo doživljava procvat, razvija se školstvo, napreduje industrijska proizvodnja (koje do sada nije ni bilo na ovim područjima), izgrađuju se nove crkve i džamije, Židovi su u centru grada izgradili sinagogu, itd. Izgrađene su škole, banke, pošte, mostovi, bolnica, štampare, ljekarne, sušionica šljiva, pilane, hoteli, vijećnica, elektrana, parni mlinovi i niz drugih objekata, pogona i ustanova. 13.9.1894. godine izgrađen je most preko Save dug 775 m. Na početku austro-ugarske vladavine u samom gradu Brčko živjelo je oko 3000 ljudi. Tijekom 1895. godine taj se broj povećao na 6146 stanovnika, a 1910. godine iznosio je 7000 stanovnika. Prema podacima iz 1895. godine u brčanskom kraju je živjelo 8000 Hrvata, 6100 Srba i 2400 Muslimana. Za vrijeme turske vladavine muslimani su činili većinu stanovništva, ali su se dolaskom Austrougarske počeli masovno seliti. Smatra se da je u to doba BiH napustilo do 200.000 muslimana i da sada u Turskoj živi oko 5.000.000 njihovih potomaka. Tada većinu BiH pučanstva čine Srbi. Na 928 km2 brčanskog kotara živjelo je 57 788 stanovnika, a kotar je obuhvaćao preko 90 katastarskih općina. Brčko je za austrougarske okupacije bio relativno moderan grad, a zvao se Brčka. U grad su dolazili trgovci iz gotovo cijele Europe, pogotovo iz Zagreba, Budima, Pešte, Beča i Trsta. Brčanke i Brčaci su se odijevali po najnovijoj modi. Početkom 20. stoljeća brčanski su trgovci nosili bijelu odjeću i bijele šešire, a Brčanke bijele vezene bluze, duge suknje od pliša te za sparnih dana suncobrane različitih boja. 


Godina Izgrađeno-otvoreno-osnovano u Brčkom
1878. Zgrada svratišta "Konak", vl. A. Kučukalić (7 soba)
1878. Apoteka „Lutvo Muftić“
1878. Apoteka „Gustav Proche“
1879. Telegrafska stanica
1880. Hotel „Orijent“
1880. Zgrada sinagoge
1881. Džedid džamija
1883. Katolička crkva (sv. Mihovila)
1883. Hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo „Hrvat“
1883. Trgovačka akademija
1884. Zgrada Trgovačke akademije
1886. Zgrada rimokatoličke osnovne škole
1886. Prva etivaža šljiva, braća Weiss iz Münchena
1886. Zgrada opće bolnice
1887. „Kiarethana“-muslimanska čitaonica
1889. Viša srpska djevojačka škola
1891. Hotel „Posavina“, vl. A. Kučukalić
1891. Bosansko parobrodsko društvo
1892. Gradska vijećnica
1892. Hotel „Bosna“, vl. Lj. Krsmanović
1893. Zemaljska banka
1893. Novčani zavod Sparkasse
1894. Druga zgrada brčanske pošte
1894. Željeznički most na Savi
1894. Željeznički kolodvor
1894. Brčanska štampara
1894. Medresa-muslimanska vjerska škola
1897. Štampara Eduard Sohr i sinovi
1899. Elektrana (tri parne lokomotive, 155 kW)
1900. Hotel „Central“
1990. Hrvatsko sportsko društvo „Sokol“
1901. Ciglana-opekara, vl. Marbach
1904. Hotel „K caru Austrijskom“
1904. Telefonska centrala
1912. Zgrada „Islahijet“-muslimansko kulturno društvo



DOBA KRALJEVINE SHS (KRALJEVINA JUGOSLAVIJA) 

Za vrijeme kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Brčko je bilo u sastavu Drinske banovine. Drinska banovina je obuhvaćala dijelove Hrvatske (Slavonija), BiH (sjeveroistočna i srednja Bosna) i Srbije (Srijem i Mačva). Sve banovine su imale Bansko vijeće (ban i 60 vijećnika). Cijelu bosansku Posavinu, najgušće naseljenu oblast u Drinskoj banovini, zastupala su samo dvojica vijećnika: Avdaga Kučukalić iz Brčkog i Marko Jozić iz sela Donji Rahić. Bosanska Posavina je u to vrijeme bila često izložena poplavama. Pojavljivale su se epidemije različitih bolesti, kao npr. tuberkoloze. U to vrijeme je standard života bio na najnižim granama. Uvjeti stanovanja su bili jako loši, nastambe su većinom bile građene od čerpića. U brčanskom kotaru je tada živjelo oko 20000 Hrvata, 17000 Srba i 13000 Muslimana. Pred sam kraj kraljevine dolazi do reformi u pogledu banovina, tako da Brčko zajedno sa Posavinom ulazi u Hrvatsku banovinu. 


DOBA NDH 

Brčko je od 1941.-1945. godine bilo u sastavu Nezavisne Države Hrvatske. Zakletvu Anti Paveliću je u Brčkom 14.4.1941. godine dao dotadašnji kotarski načelnik Petar Puškarić. Od početka vladavine NDH u Brčkom je djelovao tzv. „Ustaški stan“. Prvi službeni logornik u Brčkom bio je Martin Petrović, a njegov pomoćnik Miroslav Stemmer. Ustaše su najviše ubijali Srbe, Židove, Cigane ali i Hrvate koji se nisu slagali sa režimom NDH. Za vrijeme 2. svjetskog rata u Brčkom je mnono naroda stradalo, ponajviše od ustaške i četničke ruke. Još su za prve godine vladavine NDH oko Brčkog formirana jaka četnička uporišta: Lončari, Obudovac, Žabar, Krepšić, Bukvik, Vučilovac, Mrtvica, Lopare, Puškovac i Tobut. Uoči NDH u ovom kraju je bilo oko 350 Židova. Tijekom 1941. i 1942. godine kotarski načelnik Montani je uz pomoć svojih suradnika likvidirao oko 200 brčanskih Židova, a sinagoga je srušena 1942. godine. Sinagoga se nalazila na mjestu današnjeg brčanskog MUP-a. Sredinom 1943. oko grada su se grupirali partizani. Ustaške i druge fašističke jedinice su početkom aprila 1945. godine potisnute iz Brčkog. Partizani su 7.4.1945. ušli u grad, čime završava vladavina NDH na brčanskom prostoru. Partizani počinju masovno strijeljati Hrvate i odvoditi ih u logore pod optužbom za suradnju s fašistima. 

DOBA JUGOSLAVIJE 

U poslijeratnim godinama u SFRJ (Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija) vladaju siromaštvo, glad, nezaposlenost, epidemije bolesti i druge pošasti. Tijekom 1946. godine izgrađena je „Omladinska pruga Brčko-Banovići“. Pruga je građena primitivnim oruđima, prehrana i odjeća bila je oskudna, a disciplina stroga. Gradnja je često ometana preostalim četnicima koji su se skrivali ješ neko vrijeme u šumama na Majevici, a noću su radili diverzije na pruzi, ponajviše u mjestima Mramor, Duboki Potok i Tinja. Brčko je u zadnja dva desetljeća Jugoslavije doživio novi ekonomski procvat. Otvorene su tri robne kuće, Ekonomski fakultet, hotel „Galeb“, novi Dom kulture, više modernih stambenih naselja i dr. U gradu su radile 4 srednje škole, a u brčanskoj općini bilo je 13 osmogodišnjih škola. U općini je radilo deset tvornica sa preko 20.000 radnika. Djelovalo je preko 50 kulturnih društava. Sport je također bio jako razvijen. 


DOBA REPUBLIKE BIH 

U aprilu 1992. godine je dogovoreno da se u gradu formiraju tri nove općine: Srpsko Brčko, hrvatska općina Brčko te bošnjačka općina Brčko. Taj dogovor nikad nije realiziran mirnim putem, jer je 1.5.1992. počela vojna agresija na grad. Rat je u Brčkom neslužbeno počeo dan ranije rušenjem mosta na Savi, kada je stradao neutvrđen broj civila prelazeći most. Rat u BiH završava 1995. godine. Brčko distrikt je odlukom Međunarodnog arbitražnog tribunala uspostavljen 8.3.2000. godine. Prostire se na površini od 493 km2 posavske doline, koja seže od rijeke Save do obronaka planine Majevice. Prema posljednjim procjenama u distriktu Brčko živi od 95.000 do 100.000 stanovnika, a od toga oko 50.000 u gradu Brčkom. Distrikt Brčko, po svom Statutu, kojeg je proglasio Robert W. Farrand (prvi supervizor za Brčko), jedinstvena je administrativna jedinica lokalne samouprave pod suverenitetom Bosne i Hercegovine. Ima vlastitu multietničku administraciju, policiju i pravosuđe. Demilitarizirano je područje i pruža sve potrebne slobode svojim građanima. Distrikt nema drugu zastavu ili grb osim zastave i grba Bosne i Hercegovine. Latinično i ćirilično pismo, te srpski, hrvatski i bosanski jezik ravnopravni su u upotrebi za sve svrhe. Funkcioniranje distrikta nadzire međunarodni supervizor i šef ureda OHR-a Sjever. Zbog svog geografskog položaja, distrikt ima velike gospodarske prilike u poljoprivrednoj i prehrambenoj industriji te trgovini, pogotovo što posjeduje najveću tržnicu u ovom dijelu Europe (Arizona). Mnoge velike državne tvornice prošle su fazu privatizacije, a paralelno s tim povećava se, već sada veliki, broj privatnih poduzeća. U distriktu Brčko, od njegovog osnutka do danas, usvojeno je preko 100 vlastitih zakona, koji pomažu građanima da lakše izgrade sredinu koja će biti ponos cijeloj državi, stvaraju pogodnosti za ulazak zdravih inozemnih investicija i ideja, a ti zakoni postaju i modeli za entitete u BiH. Osnovno obrazovanje je devetogodišnje, obvezno i besplatno u distriktu Brčko, koji ima 16 osnovnih škola, 5 srednjih i, za sada, Ekonomski fakultet. U distriktu su aktivna i tri nacionalna kulturna društva: "Prosveta", "Preporod" i "Napredak". Godine 1991. općina Brčko je imala 87.627 stanovnika, od toga: Bošnjaci 38.617 (44,06%), Hrvati 22.252 (25,39%), Srbi 18.128 (20,68%), Jugoslaveni 5.731 (6,54%), ostali 2.899 (3,33%).


tekst pripremio :Bonislav