Menu

BF0DF8D7 698E 4208 84D6 5133D35205E8

Kako su Hruščov i Gorbačov “pokopali” Staljina Istaknuto

 

staljJosif Visarinovič Džugašvili Staljin rodio se 18. decembra 1879. godine u mjestu Gori u današnjoj Gruziji kao sin postolara i bivšeg kmeta. Sovjetski savez pod njegovu kontrolu počeo je dolaziti na današnji dan, 3. aprila 1922. godine, kada je postao generalni sekretar Komunističke partije, te je 1928. naslijedio Lenjina na čelu Sovjetskog saveza kojim je vladao sve do svoje smrti 5. marta 1953. godine. Godine njegove vladavine obilježila je pobjeda u Drugom svjetskom ratu, industrijalizacija Sovjetskog saveza, ali i ubistva neistomišljenika, “neprijatelja naroda” i zatvaranja u radne logore.

 

 

 

Njegov režim bio je izrazito represivan, okrutan. Propagandna mašinerija je od Staljina napravila heroja, velikog vođu, nepogrešivog lidera, njegove slike su bile svuda, po njemu su gradovi dobijali imena... On je bio Sovjetski Savez.

 

 

Međutim, nakon Staljinove smrti 5. marta 1953. godine njegovi nasljednici na čelu Sovjetskog saveza počeli su kidati veze sa Staljinovom mračnom erom. Već prvi Staljinov nasljednik Maljenkov javno je kritizirao Staljinov kult ličnosti. On je bio među prvima iz redova visokih dužnosnika Sovjetskog saveza koji je progovorio o štetnosti kulta ličnosti.

“Morate znati, drugovi, da je kult ličnosti druga Staljina u svakodnevnoj praksi rukovodstva poprimio bolesne oblike i razmjere, metode kolektivnosti u radu bile su odbačene, kritika i samokritika u našoj vrhovnoj skupini u potpunosti je izostajala. Nemamo prava skrivati od vas činjenicu da je takav nakazan kult ličnosti doveo do kategorički jedinstvenih, osobnih odluka i u posljednjim je godinama počeo nanositi ozbiljnu štetu u radu rukovodstva partije i države”, rekao je Maljenkov na Plenumu Centralnog komiteta 1953. godine. No, u javnosti se taj zaokret nije osjetio, Staljin je i dalje bio ličnost broj jedan i dalje se isticala njegova “neprocjenjiva” uloga u djelovanju.

 

Val antistaljinizma Sovjetski Savez zahvatio je dolaskom Nikite Hruščova na vlast 1957. godine. Jedan od prvih konkretnih koraka u raskidanju s prethodnom politikom bila je rehabilitacija i amnestija nedužno zatvorenih iz vremena Staljinovih čistki tridesetih godina 20. stoljeća, ali i svih ostalih koji su bili zatvarani u razdoblju njegove represivne vlasti. U vrijeme Staljinove smrti u radnim logorima i zatvorima bilo je smješteno približno 2.500.000 ljudi, od kojih je 582.522 optuženo za kontrarevolucionarne zločine, a polovina od njih, odnosno 280.946 ljudi optuženo je za “izdaju domovine”. Hruščov je pokrenuo proces preispitivanja presuda, oslobađanja i rehabilitacije. Ipak, taj je proces bio spor. U međuvremenu, u sovjetskom društvu osjećala se promjena uzrokovana popuštanjem represije. Sve više oslobođenih ljudi vraćalo se iz kampova, logora i zatvora s raznim svjedočanstvima. Ublažila se cenzura u štampi pa je piscima i novinarima u određenoj mjeri bilo dozvoljeno pisati i objavljivati djela i članke o doživljajima u radnim logorima i zatvorima. Time je sovjetski intelektualni život ušao u novo razdoblje. Dok je u kinu i književnosti zavladala djelomična sloboda, u pisanju povijesti provodio se i dalje strogi nadzor. Jer legitimacija sovjetskog režima ovisila je o “ispravnom opisivanju prošlosti”.

 

Od 14. do 25. februara 1956. godine u Moskvi je održan 20. kongres Komunističke partije Sovjetskog Saveza, prvi poslije smrti Staljina. Na kongresu se, između ostalog, analizirala situacija u svijetu, govorilo se o raspadu starih kolonijalnih carstava, kritizirao kapitalizam. Međutim, prepoznatljivo obilježje 20. kongresu dao je Hruščov posljednjeg dana Kongresa svojim poznatim “tajnim govorom”. U tom četverosatnom govoru Hruščov je iznio negativnu ocjenu Staljina i njegovog kulta ličnosti te osudio zločine počinjene u vrijeme njegove vlasti. Zapravo, Hruščov je na zatvorenoj sjednici 25. veljače pročitao izvještaj pod nazivom “O kultu pojedinca i njegovim posljedicama” kojim je službeno započeo proces destaljinizacije u Sovjetskom savezu. Hruščov je u svom govoru osudio Staljinov način vladanja i represije koje je provodio nad stanovništvom. Tvrdio je kako Staljin “apsolutno nije tolerirao kolektivnost u rukovodstvu i u poslu”, te je “prakticirao grubo nasilje prema svemu što se protivilo njegovom mišljenju”. Hruščov je istaknuo kako “Staljin nije djelovao metodom uvjeravanja, objašnjavanja i strpljive saradnje s ljudima, nego nametanjem svojih ideja i zahtijevanjem apsolutne pokornosti njegovom mišljenju”. Naveo je da je “Staljin skrenuo s pravog puta 1934. godine ubojstvom Kirova i početkom masovnog terora”. Hruščov je osudio Staljinove čistke iz 1937. i 1938. godine počinjene nad neistomišljenicima. Za optuživanje i zatvaranje političkih neistomišljenika Staljin i njegovi represivni aparati najčešće su se koristili optužbom “neprijatelj naroda”. Upravo je Hruščov u svom govoru prvi puta službeno “neprijatelje naroda nazvao poštenim građanima”. Specifično je bilo što je Hruščov kao žrtve naveo samo političke neistomišljenike, odnosno visoke partijske dužnosnike, kojih je bilo nekoliko hiljada, ali nije spominjao milione umrlih koji nisu bili ni na kakvom položaju u javnom životu. Staljina je optužio kao glavnog krivca za zločine, odnosno kao onog koji je samostalno donosio odluke o teroru.

 

Sve do dolaska na vlasti Gorbačova (1985–1991. godine) “tajni govor” nije se objavljivao u štampi za široku javnost. Zbog straha od moguće negativne reakcije sovjetskog društva na osudu Staljina, Hruščov je sadržaj svog govora odlučio zadržati u krugu najbližih saradnika. Osim toga, objavljivanjem izvještaja moglo je doći do nemira u drugim komunističkim zemljama, koje su uzor svog režima vidjele u Sovjetskom Savezu. Ipak, pismo s kratkim sadržajem Hruščovljeva govora čitalo se u partijskim organizacijama, na javnim skupovima, radnim mjestima, ali i na sveučilištima. Tako se s osudom Staljinovog kulta ličnosti, kroz nekoliko sedmica upoznalo nekoliko miliona sovjetskih stanovnika. Na Zapadu je tekst “tajnog govora” objavljen zahvaljujući američkim špijunima, koji su ga se domogli i požurili s njegovom objavom. Osuda i promjena odnosa prema Staljinu i razdoblju njegove vlasti od partijskog vrha izazvala je podvojena mišljenja u sovjetskom društvu. Gotovo odmah nakon Kongresa nestala je većina Staljinovih portreta sa zidova trgovina i ostalih javnih mjesta. U novinama su se objavljivali samo sažeci “tajnog govora”, no i oni su izazivali pomutnju u društvu. Većina ljudi prvi puta saznala je informacije o zločinima iz tridesetih i četrdesetih godina.

 

Sovjetskoj javnosti nije bilo u potpunosti jasno kako je došlo do tako naglog zaokreta u partijskom rukovodstvu, kako se sada ocrnjuje vođa kojeg su tri godine ranije sa suzama sahranili. Dvojbe su se najviše javljale kod mlađih generacija, kod onih koji su se rodili i školovali u vrijeme Staljinove vlasti i koji nisu znali da je Staljin poticao opisane i u javnosti iznesene zločine. Oni su cijeli svoj život živjeli s “vjerom u mudrost Staljina”, bili su odgajani u vrijeme kada su se Staljinove riječi smatrale zapovijedima koje je trebalo ispuniti. Tim mladim ljudima, kojima je bilo 18–20 godina, najteže je padala činjenica što je njihov vođa okrivljen za mnogobrojne zločine počinjene nad vlastitim narodom. Uz to, u Gruziji je došlo do većih demonstracija u svrhu zaštite Staljina i njegovog razdoblja. U rodnoj zemlji velikog vođe njega se još uvijek slavilo kao “narodnog heroja”. Zbog određenih nemira i podijeljenosti sovjetskog društva, koji su uzrokovani preizravnim kritiziranjem i osuđivanjem Staljina, položaj Hruščova i njegovih najbližih saradnika našao se pod prijetnjom.

 

Do novog obračuna Hruščova sa Staljinovom ideologijom došlo je na 22. kongresu KPSS-a, koji se održavao u Moskvi 1961. godine. Nakon kongresa Staljinovo tijelo premješteno je iz zajedničkog mauzoleja i pokopano u jednostavnu grobnicu s bistom izvan zidina Kremlja, preimenovani su gradovi, ulice i trgovi koji su dotad nosili Staljinovo ime. Grad Staljino preimenovan je u Donjeck, Staljinabad u Dušanbe, Staljiniri u Chinvali. Čak je “simbol junačke pobjede ruskog naroda” iz Drugog svjetskog rata – Staljingrad – preimenovan u Volgograd, dok je stanica moskovskog metroa Staljinskaja preimenovana u Semenovskuju. Staljinovi portreti na javnim zidovima premazivali su se bojama, a srušeni su i spomenici velikog vođe. Samo u rodnom Staljinovom mjestu, u Gori u Gruziji, sačuvan je njegov spomenik nedaleko od njegove rodne kuće. Ondje je sačuvan i muzej posvećen njegovom životu i djelu. Nezadovoljstvo Staljinovih pristalica prema Hruščovu je raslo, i to je, na kraju krajeva, Nikitu Hruščova koštalo vlasti. Bio je prisiljen dati ostavku 1964. godine. Zamijenio ga je Brežnjev. Period vlasti Brežnjeva obilježilo je ostavljanje po strani politike antistaljinizma. Glavna karakteristika tog perioda je, moglo bi se reći, ravnodušnost. Jednostavno, Staljinovo ime izbjegavalo se spominjati u javnosti.

 

Sve do dolaska na vlast Mihaila Sergejeviča Gorbačova nije bilo značajnijih antistaljinističkih stavova. Gorbačov je izabran na mjesto generalnog sekretara CK KPSS-a 1985. godine. Gorbačovljev odnos ali i odnos tadašnjeg partijskog vrha prema Staljinu često se može opisati kao dvosmislen. S jedne strane osuđivao je trajne posljedice njegove politike, a s druge cijenio je njegov doprinos razvoju Sovjetskog Saveza. Gorbačov je dao više slobode umjetnicima i piscima da izražavaju svoj stav o Staljinu, da istražuju i objavljuju svoje radove. Zbog želje za provođenjem demokracije i preispitivanja sovjetske povijesti Gorbačov je na kraju svoje vladavine ostao antistaljinist pa su partijski vrh i sovjetsko društvo neposredno prije raspada Sovjetskog Saveza živjeli u antistaljinističkom ozračju.

 

(Za ovaj tekst korišteni su podaci iz naučnog rada Elene Darabuš sa Univerziteta u Zadru pod naslovom “Odnos sovjetskih vlasti prema Staljinu nakon njegove smrti”.)

 

https://stav.ba/

Copyright (c) 2006-2020 portal InfoBrcko.com Sva prava zadržana. Sadržaji objavljeni na portalu InfoBrcko.com se mogu prenositi uz obavezno navođenje izvora i linka na orginalni tekst. info@infobrcko.com